Intervju s Dianom Pečkaj Vuković, predsjednicom LIBERALKI

Facebooktwittergoogle_plus

Prenosimo intervju s predsjednicom LIBERALKI – ženske inicijative HSLS-a Dianom Pečkaj Vuković izašao u Slobodnoj Dalmaciji 20. ožujka 2011. godine.

Diana Pečkaj Vuković renesansna je osoba – ova inovatorica, scenaristica ali i književnica u posljednje se vrijeme odlučila čak i na politički angažman u HSLS-u. Bavi se i pisanjem scenarija za telenovele poput “Doline sunca”, “Sve će biti dobro”, a prije nekoliko dana startala je i najnovija serija “Pod sretnom zvijezdom”, za koju je sa svojim timom potpisala scenarij. Životni i profesionalni put Diane Pečkaj Vuković može se činiti kao predložak za film, no ono što me je u susretu s njom najviše fasciniralo njezin je pozitivan pogled na svijet i kreativan pristup svakom životnom izazovu.

Njezina najnovija inovacija “Busy Basket” je nosač za prijenosno računalo i poslovne torbe na biciklu, a licenciju će uskoro prodati jednoj nizozemskoj tvrtki. Na početku razgovora pitamo je kako je počela s izradom patenata. – Inovatorstvom se bavim već desetak godina, otkad sam za časopis “Majstor” još kao novinarka radila priloge o inovatorima. Meni je odmah na početku bio potpuno jasan proces kroz koji moram proći, znala sam dobre i loše strane koje me čekaju. Krenula sam uobičajenim inovatorskim putem: prvo sam napravila skicu, pokrenula postupak zaštite, krenula u izradu prototipa.

Zbog mog iskustva pozivaju me da promoviram inovatorstvo, ali sam često u dilemi trebam li ljude uopće poticati na profesionalizaciju svog inovatorstva. S jedne je strane riječ o prekrasnom procesu – vidjeti nešto što ste u svojoj glavi osmislili kako izlazi iz pogona je neopisivo dobar osjećaj, međutim ono što prethodi zna biti vrlo teško i demotivirajuće. Najveći problem nastupa kada vi dođete u neku našu tvornicu s idejom i nacrtom.

Onda se morate suočiti s fenomenom zvanim “hrvatska proizvodnja”, koja je inertna, rigidna. Čujete svako malo onu rečenicu: “Gospođo, što to vama uopće treba?!” ili “Čime se vi uopće bavite?!”. No važno je biti uporan i ne osvrtati se na omalovažavanje dok ne dobijete u ruke industrijski prototip. A onda tek slijedi obrada tržišta, što je priča za sebe.

Kako ste se s “Busy Basketom” uspjeli probiti do masovne proizvodnje?

– Kad je riječ o “Busy Basketu”, ja sam se odlučila za prodaju licencije jer sam shvatila da je proizvodnja u Hrvatskoj preskupa, prekomplicirana, nažalost problematična i u pogledu kvalitete. Našla sam partnera u Nizozemskoj koji se bavi proizvodnjom opreme za bicikle, oni su spremni otkupiti licenciju. Inače, ovo je moj drugi patent. Prvi je bio oslonac za pranje kose koji sam izmislila misleći na sebe i brojne žene koje u neprirodnom položaju lome leđa dok peru kosu nad kadom. On čeka na realizaciju odmah nakon ovog projekta.
Trebalo je riskirati

Paralelno s inovatorstvom godinama se bavite pisanjem scenarija za telenovele. Kako ste spojili ta dva svijeta?

– Dogodilo se to sasvim slučajno, prije nekoliko godina, kada je produkcijska kuća Ava raspisala natječaj za telenovelu. Moja kolegica Martina i ja odlučile smo pokušati, sastavile smo sinopsis serije “Ljubav u zaleđu” i poslale ga na natječaj. Dobile smo posao i serija je postigla velik uspjeh, a mi smo pritom uživale! Pisanje scenarija mi se toliko svidjelo da sam odlučila ostati u tim vodama. Do tada sam radila godinama kao novinarka, no kako mi je pisanje za serije tražilo puno radno vrijeme, dala sam otkaz i tu je počela moja karijera samostalne umjetnice.

Kako ste se usudili riskirati, ostaviti siguran posao i uletjeti u prilično nesigurne scenarističke vode u kojima vam nitko ne jamči da ćete imati dovoljno angažmana?

– Često me to pitaju. Niz stvari se poklopilo. U jednom sam trenutku ostala samohrana majka s dvoje djece, na relativno maloj novinarskoj plaći, i morala sam odlučiti hoću li životariti i gledati kako mi djeca rastu, a da im ne mogu priuštiti sve što želim ili riskirati – “baciti splav” i pokušati napraviti nešto više od života. Tu sam transformaciju doživjela iznutra, nisam se pretjerano oslanjala na poticaje i podrške izvana. Nakon traume neuspjeloga prvog braka ojačala sam i prestala sam se bojati odluka, znala sam da, ako želim nešto ostvariti, moram biti hrabra. Nije uvijek lako, bude u mojem poslu i životu trenutaka preispitivanja, slabosti i dvojbi, ali se nikad više ne bih mijenjala za svoj prošli život.

Od dijela intelektualne elite sapunice su prezrena forma. Kako se nosite s tim?

– Postoje različiti televizijski i filmski žanrovi i unutar njih bolja i lošija ostvarenja. Sve je podložno kritici osim u slučaju telenovele koja je a priori oslikana kao trivijalno smeće. Međutim, moj rad je javan i podložan je kritici i ja bih voljela da se argumentirano razgovara o tome zašto je nešto vrijedno ili ne. Unutar forme telenovele postoji prostor za vrlo kvalitetan rad. To je jed ina dramska vrsta koja se trenutačno u Hrvatskoj snima, u svim domaćim telenovelama glume prvaci HNK i prestižnih dramskih kuća, režiju potpisuje dekan Akademije dramskih umjetnosti…

To je sasvim sigurno odmaklo od one trivijalne vizije telenovela, iako smatram da na našem tržištu ima lošijih i boljih primjera. Nivo koji smo postigli moji producenti i ja je visok, ono što vani snimaju vojske ljudi, to ovdje, često mnogo bolje, radi jedna manja grupa ljudi okupljena u nekoj producentskoj kući. Kad spominjete elitizam, moram reći da iznimno volim i pratim i kazališnu produkciju, ali iskreno, bilo je predstava s kojih sam se dizala i odlazila jer su bile loše. No kazalište je uvijek art s velikim A i to se ne dira.

Ne branim ja telenovelu generalno kao djelo, no tražim mogućnost da se moje djelo vrednuje u okvirima žanra. Podsjetila bih oštre kritizere sapunica i na to da na osnovi ovakvih projekata 200 ljudi ima posao, a gleda ih po 3 milijuna ljudi dnevno. To nije tako površan i lakomislen posao kako se može činiti.

Kad radite na fabuli i dijalozima u sapunici što Vam je polazište?

– Za telenovelu ne radim scenarij sama. Danas imam ekipu od 6 ljudi koja je minimalna da izdrži tempo kojim se moraju pisati nove epizode. Ja osmišljavam glavnu priču za sve likove i pišem tjedne sinopsise, a onda moji kolege to razrađuju po scenama i epizodama. Pisanje samih dijaloga jako volim. Dijalozi su divna stvar, kroz njih proživljavam neke stvari koje privatno nisam imala priliku, vodim razgovore koje sam u stvarnosti propustila, ulazim u tuđu kožu i psihu, eksperimentiram životnim situacijama. To je uzbudljiv i vrlo kreativan proces.
Politička satira

Ima li taj posao i mane?

– Naravno. Kvaka je u tome da, kada godinu dana živite s 20-ak fiktivnih likova, postoji mogućnost da se u jednom trenutku zanjišete između toga paralelnog svijeta i stvarnosti. Znam se ujutro probuditi i imati osjećaj da sam u stvarnosti serije, a ne u ovoj. Osim toga, pisanje je usamljenički posao, to ponekad godi, ali ponekad mi zaista nedostaje društvo. Zato je upravo dobar ispušni ventil moje poduzetništvo i inoviranje jer mi je ono povratak u stvarnost. Kad previše odem u fikciju, patenti me vraćaju u realnost. I obrnuto.

Je li Vam padalo na pamet uhvatiti se pisanja scenarija za neku dramsku seriju?

– Apsolutno da. Imam već nekoliko nacrta za dramsku seriju. Bila sam u autorskom timu i političke satire nazvane “Markov trg”, koja već neko vrijeme leži u ladici. No vjerujem da će i ta serija uskoro biti snimljena.

Agažirana u HSLS-u

U posljednje vrijeme bavili ste se i politikom u HSLS-u. Kako je uopće došlo do toga da se odlučite politički angažirati? – U politici sam zaista sasvim nova. U stranku sam ušla na poziv predsjednika Darinka Kosora i profesora Velimira Sriće, predsjednika zagrebačkoga HSLS-a. Predsjednica sam Liberalki, žena koje su se već afirmirale u profesionalnom smislu i žele učiniti nešto za sredinu u kojoj žive. U doba kad je politika s pravom jedna prezrena djelatnost, htjeli bismo pokazati da ipak ima smisla i šanse baviti se politikom na pošten i optimističan način.

Danas ući u politiku, znači izložiti se. No mislim kako je baš sada vrijeme da se uključe ljudi koji mogu nešto dati za opće dobro, a ne samo uzimati. Nema sreće u svakodnevnom, jalovom teoretiziranju i jadikovanju po kafićima, gdje mi kao pojedinci ništa ne možemo promijeniti. Imam djecu pred kojom je život, želim da žive u boljoj i sretnijoj zemlji. I radi njih i radi svoje savjesti uključila sam se i želim nešto učiniti upravo u doba ove najveće ekonomske, moralne i svake druge krize.

 

Povezani sadržaj

Telefon: 01 4810 401
Fax: 01 4810 404
Trg Nikole Zrinskog 17/1, 10 000, Zagreb
hsls@hsls.hr